Hrvatski tragovi uz željeznu zavjesu

Rijetki su književni događaji u drugoj državi kada glavni organizator osobno dođe po sudionike, napravi krug od tisuću i kusur kilometara, pa ih vrati istim putem na zagrebačko odredište. Takav je organizator Franjo Pajrić, čovjek nevjerojatne energije, kojemu je i 36 sati dnevno – premalo. Za sve što želi podijeliti. Stomatolog, političar, književnik, ugostitelj, amaterski glumac. I vozač. Navikao je od 2013. svake druge godine voditi svoje sumještane kroz četiri države „Po staza naših starih“, u spomen na doseljenje predaka s područja Bosne i Hercegovine u Gradišće pred otomanskim osvajanjima. Posljednje je zamišljeno 2033, na 500. obljetnicu doseljenja.

U Petrovu Selu s glagoljskim natpisom Koljnof: Ante Tičić, Alojz Pavlović, Tomislav Šovagović, Franjo Pajrić, Tomislav Marijan Bilosnić, Dario Tikulin, Lana Derkač i Davor Šalat  / Snimila Timea Horvat / Hrvatski glasnik-MCC

U suprotnom smjeru, eto, jedanaestu godinu zaredom održavaju se Koljnofski književni susreti. Nakon kiše vladalo je sunce 14. studenoga cijelim putem, preko Čakovca i Murskoga Središća, slovenskim dijelom preko Lendave i dalje prema sjeverozapadu Mađarske. Dvojezični natpisi. Svima nam je krivo što se preklapaju termini književnih događaja. U Zagrebu traje Svjetski festival hrvatske književnosti, a u subotu je u Baji dvadeseti državni Dan Hrvata u Mađarskoj. Zar mora biti sve u isto vrijeme, i to ususret Danu sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje?

Prva stanica je Petrovo Selo. Dočekuje nas pjesnikinja i novinarka Timea Horvat, autorica zbirke pjesama Ako nisi tu i novinarskih radova objedinjenih u knjizi Petrovisko pero. Upoznaje nas s Križnim putom koji stazicom vodi prema baroknoj crkvi sv. Petra. Postaje imaju natpise na gradišćanskohrvatskom, postavljene sa spomen-obilježjem o Velikom petku 2017. zaslugom Hrvatske samouprave Petrova Sela, točnije četrnaest obitelji tog mjestašca s tisuću stanovnika. Sakristan Imre Filipović i sumještanin Laslo Škrapić predstavljaju spomen-ploču svih župnika od 1642. i Matije Rattaicha. Posljednjih je dvanaest godina mađarski župnik Tamás Várhelyi.

Sve miriše po hrvatskom

Molitva na grobu Lajoša Škrapića (1938–2016), profesora fizike i književnika koji je sudjelovao na prvom susretu. I stihovi na nadgrobnom spomeniku od bračkoga kamena: „Rodni kraj. Pinčena draga. Krilo, gajbica, ljubavi. Ganul sam se mlad, od praga, dojt ću, kad me moć ostavi.“ Pinčena draga naziv je cijeloga područja s Petrovim Selom. Naizgled, samo naizgled, nije daleko otišao za života. Radio je u Budimpešti. Ostaje vjera da u vječnosti nema nostalgije.

U centru mjesta kapela sv. Štefana, uz cestu i brončani globus, postavljen o 60. obljetnici Mađarske revolucije iz 1956, u spomen na Petroviščane i Petroviščanke rasute diljem svijeta. Nasuprot je škola i uz nju Hiža vridnosti. Starinska peć na drva, posude za pripravu kruha, stol s domaćim delicijama. Sve miriše po hrvatskom. I zvuči. Uostalom, i gostionica se zove Nazdravlje. Početnici u njoj recitiraju svoje stihove.

Ali nema vremena za ponavljanje zdravice. Sljedeća je postaja Narda. U mjestašcu s 480 stanovnika dočekuju nas Šandor Horvat, čija se svestranost mjeri s onom Pajrićevom. Pjesnik, teolog, ravnatelj Sambotelskoga etnografskoga muzeja. Načelnica Narde Kristina Glavanić sretna je zbog gostiju iz stare domovine, kako svi naši domaćini zovu Hrvatsku, ali i demografske obnove okruga. Naime, u usporedbi s 2007, kada je rođeno samo troje djece, ove je pedeset novorođenih u četiri hrvatska i dva njemačka sela oko Narde. Otvorit će i novi vrtić. U župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa do kolovoza je godinu dana čašćen kip Putujuće Celjanske Marije. Hodočasnici o Velikoj Gospi četiri dana pješače 160 kilometara od mađarskoga gradića Kisega do austrijskoga marijanskoga svetišta Mariazella, kojemu kip i pripada.

Već je mrak. A čekaju književna večer u Undi i Koljnofu. Raspoređeni smo razrađenom taktikom izbornika Bilosnića. Mladi na prvoj crti, stari u zapovjedništvu. Prije toga okrepa u Sopronhorpácsu. I podsjetnik za sve putnike Mađarskom – tamo šećere salate. Nije zabuna. Slatki kiseli kupus. Zvuči oksimoronski. O gastronomskim, ali i društvenim okolnostima, pripovijeda Štefan Kolosar, kulturni pregalac Unde. Okruženi smo natpisima „Dobro došli“ i „Veseli Gradišćanci“. U neformalnim trenucima pričamo o Vukovaru, premalo i preslabo kažnjenim počiniteljima zločina na Ovčari.

Stižemo napokon u Koljnof, epicentar književnoga susreta u Kulturnom domu i restoranu Levanda. Prilazi nam pravnik i pjesnik Herbert Gassner. Detaljno tumači presudu Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu. Zaključak je poznat – oni su za Austrijance bili i ostali obični plemićki veleizdajnici. Tako je i parafirano. Nisu Habs­burgovci mogli naslutiti kako mačem kod drevne pivovare sijeku glave hrvatskim velikanima, ali i stvaraju nacionalne simbole za stoljeća koja dolaze. Susrećemo i pjesnika Juricu Čenara, Roberta Hajszana Panonskoga, glazbenike Miju Bijuklića Mišu i Matu Mihaljevića.

U petak 15. studenoga sudionici su nastupili pred učenicima nižih razreda osnovnih škola u Koljnofu i Donjoj Pulji. Prva je dvojezična, nosi ime učitelja, ravnatelja i književnika Mihovila Nakovića (1840–1900) iz Velikoga Borištofa. Objavio je u suautorstvu s Martinom Borenićem Kerštjansko-katoličanski crikveni jačkar (1901), koji smo zatekli u svim crkvama mađarskoga dijela Gradišća. U školskom hodniku iznenadio nas je natpis na glagoljici: Koljnof–Buševec–Vukovina. Pobratimstvo Turopolja u svemiru. Duh Tina Ujevića i Matka Peića skita se s nama po učionici zajedno s nastavnicom hrvatskoga jezika i fizike Ingrid Klemenšić i pospanom djecom. Koljnof ima 2080 stanovnika, u školi je 150 djece, koja od 2012. imaju pola nastave na hrvatskom jeziku. Učenici naizmjenično posjećuju Buševec i Dramalj u staroj domovini.

A mi smo otišli kod načelnika Koljnofa Franje Grubića. Ponosno pokazuje interaktivni muzej s presjekom povijesti gradišćanskih Hrvata. Podna karta precizno prikazuje Jantarsku cestu, kao i povijesne upitnike – a što ako smo oduvijek stanovali u jadransko-karpatskom pojasu? Franjo Pajrić svoje tvrdnje potkrepljuje sličnošću (koju nitko ne vidi iz prve) hrvatskoga i mađarskoga jezika. Lakše je pojmiti sakralne znamenitosti Koljnofa, crkve sv. Martina, zatim jedinu Črnu Madonu loretansku u Mađarskoj i sv. Roka, pred kojom je brončani kip sveca,  u znak prijateljstva postavljen dar iz Bibinja. Ponovno molitva na pjesničkom grobu, bez karanfila, ali iskreno i od srca za gradišćanske sinove, spomenutog Nakovića i glasovitoga pjesnika Matu Šinkovića (1927–1972). Uskrsnuće čeka i dragi sudionik susreta, nedavno preminuli slikar Miho Gludovac. Pokojnici imaju lijep pogled, misao je pjesnikâ grobljanskoga proplanka dok vidik obuhvaća Šopronsko brdo s televizijskim tornjem.

Spomenik budućnosti
na mjestu prošlosti

Domaćin nam je pokazao i neobični Spomenik budućnosti, postavljen na mjestu „željezne zavjese“ kojemu stanovnici Koljnofa nisu smjeli pristupiti sve do Paneuropskoga piknika 19. kolovoza 1989. na livadi kod Šoprona, najave pada Berlinskoga zida i europske prekretnice.

Bodljikava žica trideset godina poslije srećom je bez električnoga napona od 220 volti. Struja je ostala u komunističkom mentalitetu, no to je problem koji dijele sve države bivših jednopartijskih poredaka. Poslijepodne smo proveli u austrijskom mjestašcu Filež, gdje je voditeljica knjižnice Monika Palatin uz pjesničke nastupe podijelila knjižice iz biblioteke drama izvedenih na gradišćanskohrvatskom jeziku.

Subota 16. studenoga odvela nas je i detaljnije u austrijsku saveznu državu Gradišće. I odmah u Bečko Novo Mjesto. Nedaleko mjesta na kojemu su pogubljeni Zrinski i Frankopan, nekadašnje pivovare, a danas parkirališta luksuznoga hotelskoga lanca (dobrodošli u globalni EU!), postavljene su na ulazu u park biste hrvatskih urotnika. Zaslugom Zrinske garde Čakovec rad su akademskoga kipara Mihaela Štebiha. Svečano otvaranje tek se očekuje.

Odlazimo i do Terezijanske vojne akademije u kojoj su hrvatski mučenici, dok je služila za tamnicu, bili zatočeni prije pogubljenja 30. travnja 1671. Dobili smo, zahvaljujući austrijskoj vojsci, pet minuta molitve u kapeli s grobom cara Svetoga Rimskoga Carstva Maksimilijana Prvog. U prvoj europskoj vojnoj akademiji boravili su ban Josip Jelačić, ali i hrvatski blaženik Ivan Merz. Posmrtni ostatci dekapitiranih Zrinskog i Frankopana bili su položeni u katedrali Bečkoga Novoga Mjesta, prije nego su 1884. preseljeni u drugu grobnicu, nakon čega ih je Družba Braća Hrvatskoga zmaja (iz četvrtog pokušaja) vlakom dovezla u zagrebačku prvostolnicu na obljetnicu pogubljenja 1919. godine. S vanjske strane austrijske katedrale i danas stoji nadgrobna ploča s natpisom koji je više poruga nego počast dvojici pogubljenih velikaša. Posjetili smo i sveučilišnu knjižnicu, smještenu u bivšem karmelićanskom samostanu. Današnja Europa u samostanskoj crkvi organizira, među ostalim, start-up-konferencije za mlade poduzetnike. Ni ljubaznost voditeljice knjižnice Marion Götz nije isprala gorčinu turobnog dojma.

Na ustrajavanje Herberta Gassnera put nas je odveo u njegov rodni Celindof, gdje je podignuo bistu Filipu Kaušiću, znamenitom rektoru Zagrebačke akademije (Academia Zagrabiensis) od 1666. do 1670. Bilo je nezaobilazno vidjeti i glavni grad Gradišća Željezno (Eisenstadt), dvorac Esterházy s inspirativnim melodijama Josepha Haydna i sveučilišnu knjižnicu s posebnim odjelom za hrvatsku književnost. Rastanak s austrijskim dijelom Gradišća dogodio se u Klimpuhu, gdje nas je sa suprugom i kćeri ugostila pjesnikinja Dorotea Lipković Zeichmann. Orošenih očiju recitirala je svoje pjesme, posvećene svim silovanim ženama u Domovinskom ratu.

U završnoj večeri susreta u koljnofskom Kulturnom domu, osim predstavljanja sudionika iz Hrvatske, seoska amaterska kazališna grupa izvela je dvočinku redateljice (i glumice) Marijane Pajrić-Frühwirth Pobludjeni svi i mi! I svit, osmišljenu prema komediji Prosidba Antona Pavloviča Čehova. Budući da je sukus predstave svađa između obitelji mladoženje i njezine izabranice, dvjestotinjak posjetitelja je, gotovo referendumski, moralo prosuditi čija je svinjska mast bolja – Ivičina ili Maričina. Nasreću, nisu se oženili brat i sestra, iako je u „naprednoj“ Europi sasvim razumljiv predstojeći korak. Nakon zabrane svinjokolja.

Povratak 17. studenoga protekao je u obilasku Šoprona i sabiranju dojmova o neprirodno utvrđenim granicama 1921, kada je gradišćanskih Hrvata u Austriji i Mađarskoj bilo oko 200 tisuća. Šopron ima šezdesetak tisuća stanovnika i, nimalo u skladu s turističkim željama, stari grad nedjeljom je zatvoren za posjetitelje. Barem su ulice otvorene. Svim ljubiteljima totalitarističkih poredaka savjet da posjete, podno šopronskoga gradskoga tornja, spomenik gradonačelniku Mihályju Sopronyi-Thurneru (1878–1952), koji je protestirao zbog nacističkih zločina nad Židovima, a nakon Drugoga svjetskoga rata komunisti su ga degradirali u smetlara. Bilo je to vrijeme kada su smetlari bili poligloti. Ako su preživjeli.